Hrvatska škola Outward Bound

Pročitajte dojmove našeg instruktora Tvrtka, sa treninga u Singapuru:

Kako je Tvrtko proveo ljeto…

…iako je bila već debelo jesen. No, meni je u Singapuru bilo ljeto. Jer je tamo ljeto cijele godine.

Ali da počnemo iz početka. U listopadu 2011. godine Hrvatska škola Outward Bound ponudila mi je mogućnost odlaska u Singapur i Indoneziju radi pohađanja tzv. ”21 day Classic Challenge Course-a” i dodatnog usavršavanja za instruktora Outward Bound-a. Kad sam čuo riječi ”Singapur i Indonezija” objeručke sam prihvatio (zapravo sam, onako švalerski, rekao : ”…ma da, mislim, trebam sredit stvari na faksu i to, al zašto ne?…”, ali u mislima je bilo ”Naravno! Uvijek!” ) Nakon papirologije i moljakanja na faksu, vađenja vize, putnog osiguranja i svih ostalih iskušenja koje vrebaju svakog mladog i nadobudnog kozmopolita koji slijedi svoje snove, 13.11. sam napokon ušao u avion i krenuo u nepoznato.

Kojih 15tak sati leta i 10tak sati čekanja kasnije – Changi aerodrom u Singapuru! Doviđenja +3C i jakne, dobar dan + 30C i japanke. Za one koji ne znaju, Singapur se nalazi 137 km sjeverno od ekvatora, u strogom tropskom pojasu. Temperatura ne pada ispod 22C, a u prosjeku je oko 30C. Postotak vlage u zraku je otprilike kojih tusuću milijuna posto i nikada, ponavljam, NIKADA vam ništa nije suho. Ukoliko mislite koristiti mobitel ili običnu bilježnicu duže od par mjeseci, nabavit ćete neku vrstu ”dry bag-a” ili ”ziplock” vrećicu, a ukoliko mislite spavati gdje nema klime koristite specijalni puder s dodatkom mentola koji sprečava znojenje. Također, nećete pušiti ili žvakati žvačaću gumu na cesti ukoliko nemate 1000 (da, tisuću) dolara viška za pokloniti državom proračunu. Pljuvanje na pločnik će vas izaći samo 500 dolara, a posjedovanje droge s namjerom preprodaje vlastiti život. Singapurci su ljubazni, uvijek nasmiješeni i pristojni. Ne psuju, ne tuku se i ne razumiju sarkazam. Žive, rade, ne žale se na porez, skupoću benzina i prometne policajce. Drugi zakoni i drugi svijet.

No, da se vratimo na OBS ili Outward Bound Singapore. Dakle, naš OBS na korištenje ima cijeli otok. Da, otok. Na kojem imaju novi kamp sa oko 20tak velikih spavaonica i dodanih im skladišta, teretanu, bazen, veliku kuhinju i blagavaonice, više malih, 10tak prostorija za predavanje/učenje. U blizini je i stari kamp, malo manje ušminkan ali još uvijek vrlo komforan i iskoristiv. Ukoliko trebaju, sposobni su primiti 400 polaznika u istome trenutku, ne uključujući zaposlene. Uz to posjeduju i flotu od kojih 80tak kajaka, 4 jedrenjaka, 4 manja putna broda, 8 manjih glisera i ekspedicijski brod sposoban spasiti prevrnute jedrenjake koji primaju 18 ljudi. Također zapošljavaju 70 stalnih instruktora i valjda još toliko popratnog osoblja. Kako je sam Singapur grad država, tako i OBS kao organizaciji podsjeća na jedan.

Nakon par dana zujanja po gradu i otoku napokon je počeo i moj tečaj. Početna grupa od 27 ljudi podjednako je podijeljena u 2 nove, imena ”Elizabeth” (grupa kojoj sam ja pripadao) i ”Nehru”. Osim 10 budućih OB instruktora iz Singapura, tu su bili i OB instruktori iz Indije, Sabah(pokrajina u Maleziji), Rumunjske, Tajvana i 11 zaposlenika Indonezijskog ministarstva prometa. Tečaj se sastojao od fizičkog treninga i savladavanja raznih korisnih vještina (poput građenja skloništa, učenja vožnje kajaka, penjanja, osnova prve pomoći i zbrinjavanja u divljini…) i socijalno – psihološkog dijela. Njega možemo podijeliti na osobni i grupni. Cilj mu je osnažiti osoba na osobnom planu, naučiti je kako iskoristit jake strane koje posjeduje i prihvatiti postojanje slabosti te ih probati nadvladati. Grupni dio je vezan uz naše sposobnosti vođenja i/ili slijeđenja i cilj mu je na bazičan, skoro plemenski način upoznati pojedinca sa grupnom dinamikom i vlastitom ulogom u njoj.

Svaka grupa (”watch”) ima vlastitu spavaonicu i vlastitog instruktora. Sama ideja i sadržaj tečaja je isti za sve, ali instruktori po vlastitom nahođenju odlučuju koje zadatke i izazove će dati svojoj grupi. Sa pripadnicima svoje grupe osoba doslovce živi 21 dan – zajedno jedete, spavate, kisnete, smijete se i znojite. Zajedno vam je teško kada pješačite do idućeg kampa i zajedno vam je ugodno kada nađete skrovište dok kiši. Kada na početku predate mobitele, mp3 playere i knjige, kažu vam da su vam novi prijatelji to što ste dali. Nek vam oni budu radio, enciklopedija ili igra. Osjećaj neke vrste iskonskog, plemenskog zajedništva na koji danas rijetko nailazimo.

Nakon kojih 10tak dana prolaženja kroz ”tvrdi dio” tečaja (fizičke vještine i kondicija, mini ekspedicije na kopnu i moru od 1-3 dana), slijedi tzv. solo koji služi da se mentalno i fizički odmorimo za vrhunac tečaja – ekspediciju od 9 dana. Solo traje 3 dana i 2 noći. Osoba dobije 2 cerade, dovoljno užeta, odjeću, hranu i vodu. 3 dana i 2 noći provedete sami u šumi, bez kontakta s ikime (osim ako vas, kao u mom slučaju, ne posjeti vepar. Note to self : idući put bolje zatvoriti vrećicu sa smećem). To vrijeme bi se trebalo iskoristiti da se sagleda što je bilo, napravi plan i pripremi za dalje. Kako je apsolutna samoća, bez ikakvih ljudi i podražaja, izuzev sunca, kiše (i ponekog vepra) danas jako rijetka, solo je jedan od najupečatljivijih dijelova tečaja. Zanimljivo je kamo sve um ode kada ga svjesno ili manje svjesno usmjeravamo gdje želimo. Ili držimo podalje od stvari koje smo zaboravili ili odlučili.
Ekspedicija se sastojala od jedrenja do otoka Batam u Indoneziji (i zadnji dan natrag). Te kajakarenje oko otoka Bintan. U 5 dana kajacima smo prošli više od 200 km, oplovivši cijeli otok. Veslali smo protiv struje i valova, prevrtali se i povraćali od morske bolesti, čak i uletili u hektolitre sirove nafte koja je doplovila iz južnokineskog mora. Spavali smo na plažama i tvrdoj zemlji, okruženi stonogama od 15 cm i škorpionima. Po nama je padala kiša i i pržilo nas je ekvatorsko sunce. Imali smo žuljeve na dlanovima i oderotine ispod pazuha od stalnog trljanja majice dok smo veslali. U prosjeku smo dnevno kajakarili 9 sati, u intervalima 45 minuta veslanja i 5 minuta odmora. Dizali smo se oko 4 a išli spavat oko 11. Ali bilo je nevjerovatno. Divne plaže, tirkizno more, bijeli pjesak i izlazak sunca na indonezijskom moru. Najukusniji rezanci i tuna iz konzerve na svijetu i najmekši tvrdi pod za spavanje. Najljepše pjesme i najsmješniji loši vicevi. Najiskreniji osmjesi i suze. Nezaboravno iskustvo.

Mišljenja sam da je baš ova grupna komponenta Outward Bound-a najvažniji dio ovo tečaja. Ona osobu osnaži i lako je prenosiva u sve životne situacije. Nauči nas kako živjeti sa drugima a ne isključivati ih kada nam ne paše. Kako se izboriti za svoje potrebe i stavove, ali ne podcijeniti druge. Kako dati ono što je važno, a ne samo ono što sad imamo. Kako je to pomoći nekome, ali i tražiti pomoć od nekoga.

Danas, kada smo zatvoreni u svoje klimatizirane stanove uz flat-rate internet i facebook teško je iskusiti život. Teško je uživati u toplini i mekoći kreveta ako ne osjetimo kišu i vjetar na licu nakon cijelog dana kajakarenja. Kako se veseliti skuhanom ručku i pospremljenoj kući ako nisi danima pješačio sa malo hrane i sam morao razapinjati šator svaku večer? Kako cijeniti luksuz koji imamo i u kojemu živimo ako sami ne iskusimo kako je bez njega?

Za kraj bih još samo naveo misao koju sam zapisao tijekom zadnjeg večernjeg kruga, dan prije kraja tečaja. Nakon ovog traktata i velikih riječi koje sam koristio, mislim da ona na jednostavan način najbolje opisuje ovo iskustvo od 21 dana.

”…nije ovdje loše. Ne trebam mob, komp, šišati se ni paziti na odjeću. Opušten sam. Nekako smiren. To bi htio vratiti sa sobom. To mi fali. Mir.”